Uvijek će nam ostati ljubav!

U ljudskoj je prirodi da razlikujemo sebe od drugih ljudi koji su od nas drugačiji ili žive u drugačijim okolnostima. Teatar ruši ovu barijeru. Magija teatra nam dozvoljava da iskusimo svijet druge osobe i da istovremeno osjetimo same sebe u našem svijetu. U teatru osjećamo i razumijemo. Teatar nas ispunjava kako emotivno tako i intelektualno.

Upravo sam stigla kući iz teatra. Zemljotres neki, a onda nesanica i odluka da ovu noć zabilježim i pustim u internet dom Teatra Mladih. Nakon stotog, jubilarnog izvođenja Čorbe od kanarinca, razgovor do kasno u noć s kolegama, prijateljima, najdražom publikom. Uz piće i tortu i svjećice i grohot obilježismo ovaj za nas važan dan- jubilej. Prije nepune dvije godine u kafe galeriji Kunst u Njegoševoj ulici slavili smo deset godina Teatra Mladih. Večeras u KIC-u B.Tomović proslavismo stoto izvođenje prve predstave Teatra Mladih. Kako moj “radni dan” počinje oko ponoći, prošvrljah google-om u potrazi za teatrom, pozorištem, gledališčem…. i nabasah na članak Gorana Markovića objavljen u dnevnom listu Politika, prije par mjeseci, na temu “Život i smrt pozorišta”. Prije par godina u nekom drugom sajber predsoblju      napisah par riječi o glumi kao društvenom događaju, s nadom da će se teatar opet vratiti na neke provjerene vrijednosti, da će pozorišni bifei ponovo biti najdragocjenija i najposjećenija mjesta u gradu te da će i Gospođa Gluma ponovo rasplamsati neugasivu vatru podstaknuta pljuskom aplauza i punim salama. To osjetih večeras. Prvo beskrajnu zaigranost, sjedinjenje glumca i publike, smijeh, aplauz, onda neki balon u duši i muk i prodorno “Bravo!” iz trećeg reda- zatim aplauz dok dlanovi ne pocrvene… A onda pljusak utisaka. I opet se, na povratku kući, kao one večeri prije par godina rasplamsa ona želja za pozorišnom kućom i pozorišnim bifeom… Želja? Hm. Prije bih rekla glad. Pitanja- “Dobro. A sutra? Prekosutra? Gdje ćeš? U tržni centar? Neeee… ipak sajber kuću! Ili kod kolege na pasulj sa slaninicom i razgovor o nekom budućem projektu…”

Elem, piše Goran Marković…

“Nastanku јеdnog dobrog pozorišta prethodi mnoštvo naoko misterioznih događaja. … Prva stvar koja je neophodna da dođe do “začeća” jeste, naravno, otac. Najčešće se radi o značajnim ljudima, piscima, rediteljima, pedagozima ali neretko i manje poznatim entuzijastima, koji, svi od reda, imaju potrebu da ni iz čega stvore nešto novo, vredno, drugačije. Bili oni upravnici, mecene ili inspiratori iz senke, neophodno je da njihov duh oplodi jezgro budućeg teatra- grupu ljudi koji će izneti, uprkos svim mukama, koje bismo mogli uporediti samo sa porođajnim, novorođenče. ….Glavna stvar pri svakom rođenju je, svakako, majka, to jest glumci i ostali umetnici okupljeni oko jednog pozorišnog projekta. Oni moraju imati želju za donošenjem na svet nečeg sasvim novog, do tada neviđenog, ukratko-prinove. Poreklo takvog htenja, kao uostalom i godišta, biografije tih ljudi mogu biti različiti. Ali da svako od njih mora imati lične razloge za jednu takvu pustolovinu, to je obavezno.”

Prepuna utisaka koje su igrom u meni večeras isprovocirali Branko Ilić u ulozi Mihajla Medojevića i Branka Femić u ulozi Jelene Vladisavljević a potaknuta promišljanjem Gorana Markovića pomislih da nam nedostaje OTAC a on je koliko ste imali prilike da pročitate PRVA STVAR i NEOPHODNOST da bismo imali KUĆU i da ne bismo bili Teatar bez teatra. No ipak, GLAVNA STVAR PRI SVAKOM ROĐENJU JE; SVAKAKO MAJKA, glumci i ostali umjetnici okupljeni oko jednog pozorišnog projekta. Teatar je upuštanje u pustolovinu uz jak lični razlog. Teatar je ljubav a ljubav uvijek opstaje, i ko teatrom širi ljubav to je onaj kog publika prepoznaje i uvijek se s radošću vraća u mrak gledališta. Kuću ne čine samo zidovi. Predstavu možete igrati i u Burg teatru i na ulici, ispred nekog klozeta kao Zijah Sokolović ili u noćnom klubu. Kuću ne čine samo zidovi, iako je poželjno imati svoja četiri zida i krov. Kuću čini potreba da se stvori nešto vredno. Potreba koja se u Teatru Mladih, kako godine prolaze, rasplamsava. Ideje za nove projekte nastaju uz pasulj sa slaninicom ili uz kafu u lokalnom kafiću. Probe se organizuju u salama za sastanke nekih rektorata ili u privatnim kućama. A onda nam i prijatelji poput KIC-a ili Gradskog pozorišta ili CK Tivat daju konačni i neophodni vjetar u leđa. Danas, sada već juče, poželjeh da nakon proslave stotog igranja Čorbe od kanarinca, za koju godinu, a možda i prije, nekom novom premijerom proslavimo i useljenje u naša četiri zida (neka.. negdje…). Nadam se da ćemo uskoro imati snage da se i u realizaciju tog, nimalo skromnog projekta, upustimo. Pa hrabro, ili s kopljem u trnje, što bi rekao Šekspir.

Do tada, u duhu Čorbe….

“Tošo, ako o ovome zucneš, ideš u čorbu!”